Gotova je još jedna sezona za Zagrebački klub Dinamo. Nakon prošlogodišnjeg ulaska u ligu prvaka, i visokih očekivanja nakon gotovo nestvarnih 1:0 protiv Real Madrida, Dinamo je postao ruglo ovoga natjecanja. Nakon što smo poslije prve utakmice očekivali možda čak i treće mjesto, zadnje utakmice nismo ni gledali jer su neke stvari jednostavno previše tužne za gledanje. Što smo onda mogli očekivati od ovogodišnje lige prvaka. Dinamo je dobio jednu osrednju skupinu. U skupini su se našli Porto, Dynamo Kijev i PSG. Ponovno smo slušali sa svih strana kako Dinamo ima šansu. Takozvani stručnjaci su predviđali borbu sa najboljima. No svatko je zapravo vrlo dobro znao kakva sudbina čeka Dinamo ove sezone u Europi. Ganjanje barem jednoga boda, da bi se izbjegao negativan rekord.

Dinamov stadion iz zraka

O kakvima se to negativnim rekordima radi? Vrlo jednostavno. Najviše utakmica bez bodova. Taj rekord i nije bilo toliko teško dostići. Dijelile su nas doslovno sekunde. U posljednjoj utakmici skupine, Dinamo je od Dynamo Kijeva gubio 1:0. Igrala se zadnja minuta. Napetost je postala neizdrživa. Krstanović zabija jedini pogodak na utakmici iz penala, i Dinamu jedinim golom u skupini donosi jedini bod. Prvi nakon 11 uzastopnih poraza. Strani komentatori se nisu mogli prestati šaliti na račun naše jadne i bijedne realnosti. Tokom cijele utakmice umjesto komentiranja mogli smo ćuti samo neslane šale na račun igrača Dinama. No ne treba se čuditi. Istina je da Dinamo možda niti nije više zaslužio. Ne može se govoriti o tome kako se dečki nisu trudili, i kako nisu dali sve od sebe barem za taj jedan bod, koji se nakon utakmice činio kao osvojena Liga prvaka. Skidanje dresa Krstanovića nakon pogotka, i slavlje cijele klupe je jedan raritet. Sigurno nikada nećete vidjeti kako neko tako slavi pogodak kojim je osvojio jedan jedini mizerni bod. No realnost je drugačija, i trebamo biti svjesni mogućnosti, ili bolje reći nemogućnosti.

Onaj drugi rekord, koji bi sigurno više bolio da se dogodio je onaj o najmanjoj posjećenosti stadiona u Ligi prvaka. Skidanje tog rekorda nije bilo daleko. No svima je jasno kako su se pre skupe karte na kraju dijelile. Tako se zamaskirala mizerna posjećenost nečega što bi trebalo biti san svakoga navijača bilo kojega kluba. Teško je uopće pomisliti da neki ljudi nisu niti znali kako Dinamo uopće igra taj dan. Ne treba ih kriviti. 5 utakmica, jednako toliko poraza, niti jedan postignuti gol, nema prijenosa na TV-u… Pa tko bi znao da Dinamo uopće igra. Kada se sjetimo kako se nekada protiv Celtica nije išlo na posao niti u školu, nego se stajalo pred stadionom cijeli dan kako bi vidjeli nešto što će postati povijest. Dinamo u Ligi prvaka. Na TV-u taj dan niste ništa mogli niti pogledati jer se cijelo vrijeme vrtio neki film o nogometu i o Dinamu. Danas niste niti znali da igra. Istina je vremena su teška. Većina ljudi gleda na to kako kupiti kruh, pa tek onda razmišlja hoće li kupiti kartu za svoj najdraži klub, ili kupiti dres svome djetetu. No nogomet je ono što je uvijek bilo iznad svega. Iznad novca, teškog vremena, surove stvarnosti koja nam nije sklona. Dali je došlo vrijeme kada više nije tako?

Ono što je sigurno je to da je kasa ponovno puna. Mamić ponovno sluša uvrede malobrojnih posjetitelja. S pravom? Možda, no možda i ne. Istina je to da je takva atmosfera da vam se ne da niti doći na stadion i osjećati se kao da ste među dvije fronte. Dinamo je sigurno izgubio ono najvažnije, navijače. No osim što je Dinamo profitirao čistim kapitalom, i dečki su puno profitirali. Malo su putovali, vidjeli kako navijači navijaju za svoju ekipu na drugim stadionima i u drugim okruženjima, vidjeli su kako Ibrahimović caruje nogometnim terenima, no na kraju dana, jedino se mogu pogledati u oči i priznati si da je nogomet u Hrvatskoj mrtav.